Se­zo­na 1998/99. bi­la je po mno­go če­mu spe­ci­fič­na, po­seb­no u dru­gom de­lu. Po­čet­kom ’99. go­di­ne stu­pi­la su na sna­gu no­va pra­vi­la, pre­ma ko­ji­ma je za­vr­še­tak sva­ke ak­ci­je re­zul­ti­rao  po­e­nom, pa je svim eki­pa­ma tre­ba­lo do­sta vre­me­na da se pri­vik­nu na pro­me­ne. Ta­ko­đe, ono što ni­je ima­lo ve­ze sa spor­tom, a bit­no je uti­ca­lo, je­ste NA­TO agre­si­ja, ko­ja je ne sa­mo pre­ki­nu­la se­zo­nu, ne­go i na­ja­vi­la te­ška fi­nan­sij­ska vre­me­na za Voj­vo­di­nu, zbog sla­blje­nja ge­ne­ral­nog spon­zo­ra NIS-a.

No­vi igra­či u od­no­su na pret­hod­nu se­zo­nu bi­li su Ga­vran­čić, Ri­stić i Ra­do­vić, dok su re­do­ve Voj­vo­di­ne na­pu­sti­li Bra­ni­slav Đu­rić, Vu­šu­ro­vić i Gru­je­sku. U re­a­li­za­ci­ju po­sta­vlje­nih ci­lje­va No­vo­sa­đa­ni su kre­nu­li ve­o­ma ube­dlji­vim igra­ma na po­lu­fi­nal­nom tur­ni­ru Ku­pa Ju­go­sla­vi­je. I pr­ven­stvo je po­če­lo od­lič­no, der­bi­jem na Ba­nji­ci, u ko­jem je Voj­vo­di­na sa­vla­da­la Cr­ve­nu zve­zdu 3:1. U Ku­pu evrop­skih šam­pi­o­na la­ko su cr­ve­no-be­li pro­šli kva­li­fi­ka­ci­je, sa­vla­dav­ši dva pu­ta ma­đar­sku Ga­bo­nu.

Kup uoči NATO bombardovanja

Na­kon to­ga usle­dio je fi­nal­ni tur­nir Ku­pa Ju­go­sla­vi­je u No­vom Sa­du. Voj­vo­di­na je bi­la pot­pu­no do­mi­nat­na, u dva da­na sa­vla­da­la je Bu­dvan­sku ri­vi­je­ru i Cr­ve­nu zve­zdu, te pred 5.000 ver­nih na­vi­ja­ča pro­sla­vi­la osva­ja­nje pe­ha­ra. Za naj­bo­ljeg igra­ča tur­ni­ra pro­gla­šen je Slo­bo­dan Bo­škan, pr­vi teh­ni­čar bio je Pet­ko­vić, pri­mač Ško­rić, blo­ker Pe­tro­vić, a sme­čer Ge­rić.

NATO prekinuo ligu

No­vi igra­či u od­no­su na pret­hod­nu se­zo­nu bi­li su Ga­vran­čić, Ri­stić i Ra­do­vić, dok su re­do­ve Voj­vo­di­ne na­pu­sti­li Bra­ni­slav Đu­rić, Vu­šu­ro­vić i Gru­je­sku. U re­a­li­za­ci­ju po­sta­vlje­nih ci­lje­va No­vo­sa­đa­ni su kre­nu­li ve­o­ma ube­dlji­vim igra­ma na po­lu­fi­nal­nom tur­ni­ru Ku­pa Ju­go­sla­vi­je. I pr­ven­stvo je po­če­lo od­lič­no, der­bi­jem na Ba­nji­ci, u ko­jem je Voj­vo­di­na sa­vla­da­la Cr­ve­nu zve­zdu 3:1. U Ku­pu evrop­skih šam­pi­o­na la­ko su cr­ve­no-be­li pro­šli kva­li­fi­ka­ci­je, sa­vla­dav­ši dva pu­ta ma­đar­sku Ga­bo­nu. Na­kon to­ga usle­dio je fi­nal­ni tur­nir Ku­pa Ju­go­sla­vi­je u No­vom Sa­du. Voj­vo­di­na je bi­la pot­pu­no do­mi­nat­na, u dva da­na sa­vla­da­la je Bu­dvan­sku ri­vi­je­ru i Cr­ve­nu zve­zdu, te pred 5.000 ver­nih na­vi­ja­ča pro­sla­vi­la osva­ja­nje pe­ha­ra. Za naj­bo­ljeg igra­ča tur­ni­ra pro­gla­šen je Slo­bo­dan Bo­škan, pr­vi teh­ni­čar bio je Pet­ko­vić, pri­mač Ško­rić, blo­ker Pe­tro­vić, a sme­čer Ge­rić.

Iako su No­vo­sa­đa­ni sil­no že­le­li da kva­li­tet po­tvr­de i u Evro­pi, ipak ni­su po­sti­gli oče­ki­va­ne re­zul­ta­te. Žre­bom je za ri­va­le u gru­pi Voj­vo­di­na do­bi­la pr­va­ke Špa­ni­je, Slo­vač­ke, Ru­si­je, Če­ške, Ita­li­je, Tur­ske i Hr­vat­ske, a do­ma­ćin je bi­la u če­ti­ri utak­mi­ce. Po­če­tak je obe­le­ži­la sjaj­na po­be­da na Uni­ka­hom, ali je za­tim usle­dio tra­gi­čan po­raz u Bra­ti­sla­vi po­sle pet se­to­va i pro­koc­ka­ne dve meč lop­te.

S op­te­re­će­njem se ušlo u meč tre­ćeg ko­la pro­tiv jed­nog od fa­vo­ri­ta gru­pe Be­lo­gor­ja. U dra­ma­tič­noj utak­mi­ci sla­vi­li su Ru­si, što je prak­tič­no sa­svim uda­lji­lo No­vo­sa­đa­ne od že­lje­nog pla­sma­na. Naj­ve­će raz­o­ča­re­nje bio je mak­si­ma­lan po­raz u No­vom Sa­du od tur­skog Ne­ta­ša, na­kon če­ga se vi­še ni­je mo­glo ni do če­tvr­tog me­sta u gru­pi, ko­je bi u na­red­noj se­zo­ni omo­gu­ći­lo di­rek­tan pla­sman u Li­gu šam­pi­o­na (bez kva­li­fi­ka­ci­ja). Po­ka­za­lo se da no­vo­sad­ska eki­pa jed­no­stav­no ni­je ima­la igra­ča od­lu­ke, ko­ji je i te ka­ko bio po­tre­ban u ta­ko ja­kom tak­mi­če­nju.

U pr­ven­stvu je Voj­vo­di­na po­sti­za­la im­pre­siv­ne re­zul­ta­te. Ve­li­ku li­gu za­vr­ši­la je bez po­ra­za sa sa­mo de­vet iz­gu­blje­nih se­to­va. U mi­ni li­gi od­i­gra­ne su sa­mo tri utak­mi­ce, na­kon če­ga je tak­mi­če­nje pre­ki­nu­to zbog NA­TO agre­si­je, a Pred­sed­ni­štvo OSJ pro­gla­si­lo je Voj­vo­di­nu pr­va­kom na osno­vu do­ta­da­šnjih re­zul­ta­ta.


Le­to 1999. bi­lo je jed­no od naj­te­žih u ži­vo­tu Od­boj­ka­škog klu­ba Voj­vo­di­na. Od­ne­lo je go­to­vo sve, a osta­vi­lo je­di­no hra­brost, vo­lju i ogrom­nu šam­pi­on­sku že­lju. Iako su naft­na po­stro­je­nja bi­la te­ško ra­zo­re­na, NIS je ostao ge­ne­ral­ni spon­zor No­vo­sa­đa­na, ali je svi­ma bi­lo ja­sno da će fi­nan­sij­ska po­dr­ška (iz objek­tiv­nih raz­lo­ga) bi­ti da­le­ko ma­nja. U ta­kvoj si­tu­a­ci­ji bi­lo je ne­re­al­no za­dr­ža­ti sa­da već pro­sla­vlje­ne igra­če, ko­ji su do­bi­li pri­ma­mlji­ve po­nu­de u ino­stran­stvu. Oti­šli su Bo­škan, Ge­rić, Pe­tro­vić, Ško­rić, Ri­stić, Mla­de­no­vić, kao i tre­ner Ki­jac. I  kao da to ni­je bi­lo do­volj­no – de­si­la je ve­li­ka tra­ge­di­ja. Sja­jan mo­mak, još sjaj­ni­ji igrač Du­šan To­ja­gić po­gi­nuo je u sa­o­bra­ćaj­noj ne­sre­ći.

Mo­ra­lo se sve iz­no­va. Klup­ski pre­ga­o­ci po­kre­nu­li su naj­bli­ski­je okru­že­nje ka­ko bi Voj­vo­di­nu odr­ža­li na no­ga­ma. Struč­nja­ci su oslu­ški­va­li po­nu­du na tr­ži­štu i us­pe­li da sklo­pe tim od onih ne­što is­ku­sni­jih, za­tim od onih mla­đih ko­ji su šan­su u pr­voj po­sta­vi je­dva če­ka­li i onih naj­mla­đih, ko­ji su tek po­ka­za­li ta­le­nat. Ra­do­vi­ću, Bun­for­du, Ga­vran­či­ću i Pet­ko­vi­ću pri­do­da­ti su Mi­jić, Ća­to, Ko­pa­nja, Vla­di­mir Mla­de­no­vić, Mi­lo­še­vić, Ivan­ko­vić, bra­ća Ra­dić, te Ma­rić, Si­me­u­no­vić, Ga­le­šev i Pe­rić. Ova eki­pa mo­žda je i bi­la naj­bo­lja, ali je to tek tre­ba­lo da po­ka­že i da, upr­kos oni­ma ko­ji su već vi­de­li po­to­nu­će Voj­vo­di­ne, cr­ve­no-be­lom dre­su sa­ču­va epi­tet šam­pi­on­ski.

Ono što ni­ko ni­je že­leo, ali što ni­je bi­lo ni ta­ko čud­no za no­vo­na­sta­le okol­no­sti i sil­ne mu­ke, je­su lo­ši­ji re­zul­ta­ti na po­čet­ku se­zo­ne, na ko­je Voj­vo­di­na ni­je na­vi­kla. Pr­vi šok de­sio se na po­lu­fi­nal­nom tur­ni­ru na­ci­o­nal­nog Ku­pa na ko­jem su No­vo­sa­đa­ni sa dve po­be­de i jed­nim po­ra­zom (i to od Sme­de­re­va), za­u­ze­li tre­će me­sto, te osta­li bez pla­sma­na na fi­nal­ni tur­nir. Bio je to naj­lo­ši­ji re­zul­tat u kup tak­mi­če­nju u po­sled­njoj de­ce­ni­ji. U kva­li­fi­ka­ci­ja­ma za Li­gu šam­pi­o­na iza­bra­ni­ci tre­ne­ra Ga­le­še­va su do­bro po­če­li, sa­vla­da­li su fin­ski Pa­te­ri 3:0 u No­vom Sa­du, ali su re­van­šu iz­gu­bi­li istim re­zul­ta­tom i zbog lo­ši­jeg poen ko­lič­ni­ka is­pa­li iz da­ljeg tak­mi­če­nja.

Ni igre u Pr­voj A sa­ve­znoj li­gi ni­se bi­le sjaj­ne. U 11 ko­la Voj­vo­di­na je ostva­ri­la se­dam po­be­da i če­ti­ri po­ra­za. Usle­dio je der­bi s Par­ti­za­nom, ko­ji je no­sio i do­dat­nu te­ži­nu, jer bi even­tu­al­no osvo­je­ni bo­do­vi olak­ša­li iz­la­zak na evro-sce­nu u na­red­noj se­zo­ni, a isto ta­ko olak­ša­li i put u na­stav­ku pr­ven­stva. Kao da re­zul­tat­ske mu­ke ni­su bi­le do­volj­ne, ne­go se uz sve to još po­vre­dio i Ko­pa­nja. Ta­kva si­tu­a­ci­ja pri­mo­ra­la je tre­ne­ra Slo­bo­dan Ga­le­še­va na po­tez ko­ji je, ka­ko se ka­sni­je is­po­sta­vi­lo, iz­me­nio či­tav tok se­zo­ne. Na­i­me, stra­teg No­vo­sa­đa­na do­neo je mu­dru od­lu­ku da na pri­jem sta­vi Mi­ji­ća, a na me­sto li­be­ra Ivan­ko­vi­ća.

Sezona posle NATO agresije

Kre­nuo je i taj pre­lom­ni meč. Vo­ša je iza­šla na te­ren pred 2000 na­vi­ja­ča, ko­ji su pa­ro­lom „Dru­gi do­la­ze i od­la­ze, a mi smo uvek tu“ ja­sno sta­vi­li do zna­nja da će nji­ho­vom omi­lje­nom ti­mu pru­ža­ti po­dr­šku i u naj­te­žim tre­nu­ci­ma. Cr­ve­no-be­li su de­kla­si­ra­li eki­pu Par­ti­za­na, na­kon to­ga iz­vo­je­va­na je i po­be­da u Kra­lje­vu, a Ga­le­šev je od­lu­čio da no­vu kom­bi­na­ci­ju Mi­jić – Ivan­ko­vić osta­vi kao ta­kvu do kra­ja se­zo­ne. I po­red to­ga što Voj­vo­di­na dav­no ni­je bi­la u te­žoj si­tu­a­ci­ji, me­đu igra­či­ma ni­je bi­lo pre­ve­li­kog raz­o­ča­re­nja. Svi do jed­nog bi­li su op­ti­mi­sti i sil­no se na­me­ri­li da kre­nu u na­pla­tu du­go­va. Do kra­ja li­ga­škog de­la tak­mi­če­nja Ća­to i dru­go­vi ni­su vi­še iz­gu­bi­li ni­jed­nu utak­mi­cu, pa ni onu po­sled­nju sa Mi­li­ci­o­na­rom, u ko­joj je po­be­da od 3:2 do­ne­la pr­vu po­zi­ci­ju na ta­be­li i ve­li­ku pred­nost u do­i­gra­va­nju za ti­tu­lu. Osta­li su moć­ni No­vo­sa­đa­ni i u plej-ofu, ba­ci­li na ko­le­na naj­pre Bo­rac, pa Bu­duć­nost, a on­da u fi­na­lu za­vr­šni uda­rac za­da­li i Mi­li­ci­o­na­ru. I to sa­mo u tri či­na. Na utak­mi­cu, ko­ja je igra­na u Be­o­gra­du išlo je čak de­vet auto­bu­sa s na­vi­ja­či­ma, kao i ne­ko­li­ko de­se­ti­na pri­vat­nih auto­mo­bi­la. De­ve­tu uza­stop­nu ti­tu­lu Voj­vo­di­na je pro­sla­vi­la u tre­ćem me­ču pred 8.000 na­vi­ja­ča, u još jed­noj sjaj­noj šam­pi­on­skoj at­mos­fe­ri u Spen­su. Po­ka­za­la je Vo­ša na taj na­čin da je ve­li­ka i u ne­vo­lji, a i re­či sport­skog di­rek­to­ra Ni­ko­le Ma­ri­ća sa po­čet­ka se­zo­ne sa­da su zvu­ča­le baš ona­ko ka­ko tre­ba: „Ne mo­gu da ka­žem da ima­mo bo­lju, ali ni lo­ši­ju eki­pu od osta­lih. Ako bu­de­mo pra­vi u svom po­slu mo­že­mo i do pra­vog re­zul­ta­ta“.

Titula posle NATO bombardovanja

Svi To­ja­gi­ni dru­go­vi

Tra­di­ci­o­nal­ni su­sret „Šam­pion pro­tiv šam­pi­o­na“ od­i­gran je i 2000. go­di­ne. Me­đu­tim, ovo­ga pu­ta, u čast tra­gič­no pre­mi­nu­log Du­ša­na To­ja­gi­ća, no­sio je na­ziv „Svi To­ja­gi­ni dru­go­vi“. Ak­tu­el­noj eki­pi, u pre­le­pom am­bi­jen­tu pred oko 6.000 lju­di, su­pro­sta­vio se tim, ko­ji su po­red osta­lih či­ni­li i Ni­ko­la Gr­bić, Ko­vač, Ba­tez, Me­šter, Vu­šu­re­vić, Ri­stić…

Podelite na društvenim mrežama
Share This