Od odbojkaškog terena u Starčevu do trogodišnjeg ugovora sa Vojvodinom – put Vojkana Lukovića dobio je ovog leta novo poglavlje. Primač rođen 2007. godine stigao je u Novi Sad iz Starčeva, mesta pored Pančeva, priključio se pripremama crveno-belih i napravio prvi veliki korak na putu kojim želi da gradi profesionalnu karijeru.
– U početku sam trenirao fudbal, a onda sam se u šestom razredu prebacio na odbojku. Postojala je sekcija, a i moji roditelji su bili odbojkaši. Brzo mi se dopalo, zavoleo sam odbojku i ostao u ovom sportu – priča Luković.
U Borcu je prošao kompletan put kroz mlađe selekcije. Nastupao je za pionire, kadete i juniore, a još kao kadet počeo je da trenira i sa seniorskim timom.
Takvo iskustvo, uz dobre rezultate kluba i njegove generacije, pomoglo mu je da skrene pažnju Vojvodine.
– Imali smo prilično dobre rezultate u mlađim kategorijama, posebno u poslednjoj sezoni. Lepo smo igrali, a bili smo i na finalnom turniru Prvenstva Srbije za juniore u Novom Sadu. Tu su me zapazili, kontaktirali mog oca i pozvali me na probu. Došao sam, ostao i potpisao na tri godine.
Poziv iz Novog Sada stigao je u trenutku kada je mladi primač razmišljao o narednom koraku, kako u sportu, tako i u obrazovanju.
– Razmišljao sam o koledžu, imao sam i druge ponude, ali sam odlučio da želim profesionalno da se bavim odbojkom. Kada me je Vojvodina pozvala, brzo sam prihvatio. U međuvremenu sam završio srednju školu i upisao fakultet u Novom Sadu. Volim računare, ali sam procenio da bih tu oblast teško uskladio sa odbojkom, pa sam upisao inženjerstvo i zaštitu.
Luković se već upoznao sa zahtevima rada u novom klubu. Pripreme su u punom jeku, a ritam je, kako kaže, ozbiljan od prvog dana.
– Naporno je. Imamo kondicione treninge, treninge snage i odbojkaški deo, ali tako mora da bude ako želimo da napredujemo i spremni dočekamo sezonu.
Promena sredine mu ne predstavlja problem. Deo saigrača već je poznavao, dok je sa ostalima brzo pronašao zajednički jezik.
– I pre dolaska u Vojvodinu poznavao sam Čolakovića, viđao sam i druge momke u halama, a sa svima sam se veoma lepo uklopio. Dobro mi je ovde. Prija nam što smo generacijski blizu, pa se dobro razumemo, a mnogo nam znači i to što uz sebe imamo Bohareva i Mehića. Njihovo iskustvo može dosta da nam pomogne.
Iako, ističe, niko pred ekipu ne postavlja nerealne zahteve, svestan je šta predstavlja dres Vojvodine.
– Nema pritiska od strane trenera i menadžmenta, ali kada dođeš u veliki klub, moraš sam da imaš ambicije. Želiš da se dokažeš, da pobeđuješ i, naravno, da se boriš za trofeje - kaže Vojkan Luković i zaključuje: – Moj cilj u prvoj godini je pre svega da što više naučim i napredujem. Takođe, želim polako da se izborim za mesto u postavi i što veću minutažu.