Sezona 2010/11, bar u ambicijama, nije se razlikovala mnogo od prethodnih. Ekipu su napustili Radić, Čurović i Vemić, ali je rukovodstvo kluba učinilo sve da nadomesti odlaske i dovede igrače koji bi pomogli u ostvarenju visokih ambicija. Tako se vratio Simeunović, produžen je i ugovor sa Škundrićem, a tokom sezone pridružio se i iskusni Zoran Jovanović. Za prvi tim bio je predviđen i supertalentovani Milan Katić, ali je zbog teže povrede morao da bude na dužem odsustvu.
Na međunarodnoj sceni u jednoj sjajnoj utakmici na startu Kupa CEV u Francuskoj je savladan Poatje, ali je usledio poraz u Novom Sadu, gde je do izražaja došlo iskustvo gostiju. Vojvodina je nastavila takmičenje u Čelendž kupu, najpre u šesnaestini finala gde je izbacila češku Duklu, da bi zatim izgubila od austrijske Posojilnice u osmini finala.
Na domaćoj sceni vrlo brzo je postalo jasno da su ambicije Vojvodine opravdane, jer je tokom lige stalno bila u vrhu, ali je forma bila nestabilna. Pobedom nad Radničkim u Kragujevcu u poslednjem kolu prvog dela sve je krenulo nabolje. I u nastavku je bilo prilike da se zauzme prva startna pozicija pred plej-of, ali šansa nije iskorišćena.
U Kupu se ponovila slična situacija, Vojvodina je stigla do finalnog turnira, ali je u polufinalu u duelu sa Partizanom pokazala slabosti, koje su se kasnije ponovile i u finalu plej-ofa. U polufinalu plej-ofa u tri meča savladana je Crvena zvezda, doduše sva tri puta u pet setova. Međutim, finale nije pokazalo pravu vrednost ekipe. Partizan je u tri utakmice stigao do titule.
Za razliku od seniora, mlađe kategorije su briljirale na svim poljima. Juniori i kadeti, pod vođstvom trenera Siniše Reljića i Branislava Đurića, su potpuno dominatno osvojili titule državnih šampiona, dok su pioniri bili treći.
Još jedna od onih priča koja počinje ispočetka, desila se i u sezoni 2011/2012. Mladi igrači dobili su šansu, iz Futoga je došao Dražen Luburić, iz juniora Lazar Kolarić, stigli su Nemanja Stefanović (Crvena zvezda) i Miroslav Vrban (Jedinstvo), a najzvučnije ime reprezentativac Andrija Gerić.
Posle četiri kola Vojvodina je bila prva na tabeli, bez poraza. Drugo mesto na polusezoni bilo je prihvatljivo, ali su tri uzastopna poraza pozivala na oprez. U međuvremenu, Vojvodina je završila i nastup na evropskoj sceni. Bolji je u Čelendž kupu bio austrijski Hipo Amšteten. Malo sreće i iskustva falilo je da Novosađani prođu dalje, a treba uzeti u obzir i to da su igrali bez korektora Milije Mrdaka.
U domaćoj ligi crna mini-serija prekinuta je u januaru pobedom nad Radničkim. I pored oscilacija u igri, Vojvodina je nanizala pet uzastopnih pobeda. Bila je to dobra uvertira pred finalni turnir Kupa Srbije u Novom Sadu. Osvojen je pehar, što je dodatno podgrejalo želje i motive, ali i stvorilo dobru podlogu za nastavak takmičenja u ligi.
Na kraju ligaškog dela prvenstva Vojvodina je sa 13 pobeda i pet poraza zauzela treće mesto, iza prvoplasirane Crvene zvezde i drugoplasiranog Radničkog. U neizvesnom polufinalu plej-ofa, u pet mečeva čak četiri puta rezultat je bio 3:2 za Vojvodinu. Ipak, očigledno je ova serija istrošila Novosađane, pa je Crvena zvezda u finalu slavila nakon tri meča.
U sezoni 2012/13. ekipu su napustili Andrija Gerić, Marko Ivović, oba tehničara Luka Čubrilo i Nemanja Stefanović, srednji bloker Danilo Mirosavljević, a posle šest kola ostala je Vojvodina i bez korektora Milije Mrdaka.
U devet mečeva Novosađani su ostvarili četiri pobede i pet poraza, s tim da je mladom crveno-belom sastavu nedostajalo iskustvo, jer su gotovo sve mečeve gubili posle pet setova. Na evropskoj sceni, u šesnaestini finala CEV kupa nije se moglo mnogo protiv daleko iskusnije ukrajinske Lokomotive.
Takmičenje je Vojvodina nastavila u Čelendž kupu, gde je u dve utakmice bila bolja od rumunske Uniree, da bi u osmini finala izgubila od češke Dukle.
U Kupu Srbije puleni Nikole Salatića stigli su do finalnog turnira, na kojem su u polufinalu izgubili od ekipe Radničkog. U januaru je u redove Vojvodine stigao i iskusni Veljko Petković. Do kraja lige ukupno osam pobeda i deset poraza bilo je dovoljno za skromno peto mesto. U plej – ofu Vošu je u polufinalu zaustavila Crvena zvezda.
Imajući u vidu sve probleme sa kojima se klub suočavao, tim je prilično dobro završio sezonu, a Vojvodinu su čekali dani promena. Samo maksimalna posvećenost članova kluba sačuvala je od raspada najuspešniji sportski kolektiv u gradu. Rezultati nisu bili kao ranijih godina, ali prioritet je bio obezbediti sredstva za takmičenja u svim selekcijama, sačuvati bazu i stvoriti podlogu za nove ideje i korake ka boljem sutra.
U maju 2013. održana je redovna četvorogodišnja sednica Skupštine. Na sednici je formirano telo koje je pomoglo u rukovođenju, a funkciju v.d. predsednika Skupštine, umesto Saše Dragina, obavljao je do jeseni Đorđe Mihajlović, dotadašnji potpredsednik i dugogodišnji predsednik Upravnog odbora.
Uoči početka sezone 2013/14. danonoćno se radilo na rešenjima, koja su iznesena pred delegatima Sabora i izborne Skupštine. Izabran je novi predsednik Skupštine, te članovi Upravnog odbora, kao i novi generalni direktor. Mandat je započeo Dejan Mandić. Za novog generalnog direktora postavljen je Nikola Salatić.
I na sportskom planu bilo je promena. Za novog šefa stručnog štaba izabran je Strahinja Kozić, dok je njegov pomoćnik postao Nedžad Osmankać. Ekipa je, čini se, pretrpela najmanje izmena. Važno je bilo i to što je ostao iskusni Veljko Petković, a potpuno se oporavio Milan Katić.
Na međunarodnoj sceni posle mnogo godina crveno-beli tim nije nastupao u nekom evropskom kupu, ali je igrao na turniru Balkanskog kupa. U prvom delu lige Vojvodina je u devet kola ostvarila šest pobeda i tri poraza, a sva tri kiksa zabeležila je kod kuće, od Partizana, Radničkog i Crvene zvezde. U Kupu Srbije Vojvodina je ispala u četvrtfinalu od tada favorizovane Crvene zvezde. Nastavak lige doneo je isti skor, a krajnjih 12 pobeda i šest poraza doneli su Vojvodini treće mesto na tabeli.
U četvrtfinalu Vojvodina je preskočila Ljižane, a onda je u polufinalu posle uzbudljivih pet utakmica pobedila i ekipu Partizana, koja je imala prednost domaćeg terena. Iako je u dva meča u Beogradu, protiv Crvene zvezde, novosadski tim ostvario jedan brejk i napravio lepu uvertiru pred finalne mečeve u maloj sali Spensa, puleni trenera Strahinje Kozića su stali i prepustili titulu rivalu.
Međutim, sezona je bila i više nego dobra. Afirmisano je dosta talentovanih odbojkaša, a Stevan Simić proglašen je za najboljeg mladog igrača. Bili su tu i Luburić, Katić, Mihajlo Stanković i ostali. Vojvodina je potvrdila da ima najperspektivniji tim, koji je za cilj imao da se u ovoj sezoni profiliše, upozna međusobno sa novim trenerom Kozićem, da igra ravnopravno sa najvećim rivalima i da na taj način najavi još bolje rezultate u budućnosti.