Novi izazovi i ispiti čekali su Vojvodinu u sezoni 1990/91. Prvi tim ostao je bez sedmorice igrača, između ostalog i bez aduta kakvi su bili Ivanović, Dabić i Košutić. Kompletna struktura imala je pred sobom veliki zadatak, a, ono što će se kasnije pokazati značajnim jeste dolazak talentovanog tehničara Nikole Grbića, koji je te sezone samo dolazio na treninge i igrao utakmice u Novom Sadu, kada su mu školovanje i kalendar GIK Banata to dozvoljavali.
Prvi put u istoriji kluba, crveno – beli dres obukli su stranci. Iskusni Rimantas Petrauskas i srednji bloker Jonas Kvedravičus bili su izuzetno pojačanje za Novosađane, te su, manje-više, bili stvoreni svi uslovi da se u predstojećoj sezoni juriša na domaće trofeje.
Sezonu je Vojvodina otvorila na evro-sceni. Žreb joj je dodelio snažnu ekipu AZS Olštin, koja je predstavljala poljsku reprezentaciju u malom. Imali su Novosađani veliku želju da preskoče ovu prepreku i nastave takmičenje u CEV kupu, ali je već posle prvog meča u Novom Sadu bilo jasno da je rival daleko kvalitetniji. Pobeda gostiju od 3:1 najavila je da bi revanš mogao da bude samo formalnost, što se u Poljskoj i potvrdilo. Tako je stavljena tačka na međunarodnu priču, a crveno-belima je preostalo da se okrenu domaćim frontovima, Kupu i Prvenstvu Jugoslavije. Početak ligaškog nadmetanja bio je kakav se samo poželeti može, a i na polufinalnom turniru Kupa Vojvodina je uspešno odradila posao. Nizale su se pobede u domaćem šampionatu, padali su redom Mladost, Crvena zvezda i Partizan.

Iako su Novosađani bili dugo bez poraza, čini se da su se crno-beli revanširali u najvažnijim momentima. Bilo je to prvo na finalnom turnira Kupa, a rezultat meča Vojvodina-Partizan bio je samo jedan u nizu predstojećih, koji je nagovestio da će upravo ishodi susreta ta dva tima odlučivati o podeli trofeja. Bolja igra crno-belih i oscilacije pulena Zorana Gajića doneli su Partizanu pobedu od 3:1, te ga približili peharu Kupa. Kasniji uspesi u susretima sa Crvenom zvezdom i Mladošću bili su Vojvodini dovoljni tek za drugo mesto na ovom turniru.
U prvenstvu je Vojvodina još tri puta izgubila od Partizana, jednom do kraja velike lige i dva puta u mini-ligi. Ti porazi bili su izuzetno bitni za dalji rasplet, a bodovi su velikom rivalu doneli prednost u razigravanju za titulu, koji je maksimalno iskoristio domaći teren. Novosađani su preskočili najpre Spartak, a zatim i Mladost, da bi ih u finalu plej-ofa na putu do titule zaustavio Partizan i to upravo pobedama u Beogradu.
Po završetku sezone, ocena na redovnoj godišnjoj skupštini je, ipak, bila pozitivna. Opšti zaključak bio je da je Vojvodina postigla uspeh, ali da nije ostvarila cilj. Novoformirano društveno preduzeće takođe je donelo vidan napredak u funkcionisanju kluba, a sportski stručnjaci i članovi Uprave odlično su odradili posao. Podršku rukovodeće strukture i svojih saradnika pohvalio je i trener Zoran Gajić. Bio je zadovoljan Gajić i na takmičarskom planu smatrajući da su druga mesta na oba domaća fronta realan domet za ekipu, koja je imala toliko novajlija. I u jedno je bio siguran: da Vojvodina u sezonama koje slede može biti samo jača. Nikako slabija.
Rukovodstvo i stručni tim Vojvodine nisu odustali od najviših ambicija. Neke propuštene prilike u prethodnoj sezoni bile su dobra lekcija i pravi zalet za predstojeće uspehe. Verovalo se u organizaciju, stvaralaštvo, selekciju i dobar rad. Na kormilu je ostao trenerski dvojac Gajić – Kijac. Igrački kadar kao po tradiciji ponovo se znatno izmenio. Otišli su Litvanci, zatim i Vermezović, Nišavić i Ćato (na pozajmicu u Budućnost), ali je istovremeno pažljivo rađeno na dovođenu novih kvalitetnih igrača, koji bi popunili postojeću selekciju. Prvo pojačanje bio je osamnaestogodišnji dvometraš iz Subotice, srednji bloker Đula Mešter, a za njim je stigao i Dragan Svetozarević. Vratili su se Vladimir Grbić i Milan Marić, a došao je i Darko Tankosić. Prosečna starost ekipe bila je 23 godine, što je značilo da će i u sezoni 1991/92. Vojvodina nastupiti sa relativno mladom ekipom.
Novosađane su čekala iskušenja na tri fronta, u CEV kupu i u domaćem prvenstvu i kupu. Politički problemi koji su pratili sve jugoslovenske klubove, uslovili su da i Vojvodina na međunarodnoj sceni sve utakmice odigra kao gost. Prvo kolo crveno-beli su prošli bez teškoća, savladavši najpre u Nemačkoj ekipu Berlina 3:0, a zatim i u Segedinu kao „domaćini“ rezultatom 3:1. U drugom kolu oba susreta je Vojvodina odigrala u Belgiji, jedan meč dobila 3:1 protiv Desimbela, a drugi izgubila istim rezultatom, te zbog lošije poen razlike završila takmičenje. Nedostajalo je i malo sreće crveno-belima. U susretu koji su dobili imali su loptu za rezultat od 3:0, ali su taj presudni set izgubili i na kraju slavili „samo“ 3:1. Koliko bi daleko Novosađani mogli da odu govori i podatak da je Desimbel kasnije igrao finale CEV kupa.

Za razliku od evropske, na domaćoj sceni nije moglo biti bolje. Sa po 3:0 su Novosađani savladali Ribnicu, Smederevo i Bihać na polufinalnom turniru Kupa i očekivano se plasirali u završnicu. Želeli su žarko Gajićevi izabranici taj trofej, ali umor nakon povratka iz Belgije i nedostatak vremena za oporavak uticali su da Vojvodini izmakne osvajanje Kupa. Ubeležene su pobede nad Partizanom i Bosnom, ali je presudio tesan poraz od Crvene zvezde, koja je kasnije i prigrlila pehar.

Kako Mladost (zbog već poznatih političkih razloga) nije više bila član Prve savezne lige, u borbi za šampionski trofej izdvojili su se Vojvodina, Crvena zvezda i Partizan. Novosadski klub imao je dva jasno zacrtana plana: izboriti prvu startnu poziciju i dobro se pripremiti za plej-of. Samo jedan poraz imala je Vojvodina na kraju velike lige i to od Crvene zvezde kojoj je bežala osam bodova, pa je već tokom mini-lige počelo veliko spremanje za doigravanje za titulu.
Sigurno su Novosađani prošli u polufinalu Budućnost, a nakon toga bili sasvim stabilni, sigurni i spremni za osvajanje titule. Koliko se ozbiljno prilazilo odlučujućim mečevima govori i rečenica trenera Zorana Gajića, koju je tada često ponavljao da je „odbojka sport u kojem možete da se osetite sigurnim tek kada se završi i poslednji poen“. Pobeda u prvom meču finala plej-ofa nad Partizanom potrvdila je da je Vojvodina ozbiljan kolektiv i da je apsolutni favorit bez obzira na to u kojem sastavu izađe na teren. Gajić je to pokazao poslavši na teren kao startere Reljića i Marića, što je zaista malo ko očekivao, posebno rival. I u nastavku borbe za titulu trenerski dvojac Vojvodine koristio je gotovo deset igrača. Izabranici trenera Vladimira Bogoevskog uspeli su da odgode promociju Novosađana kao šampiona pobedivši u trećem meču, ali su njihove nade trajale samo do četvrtog susreta.
U prepunoj maloj sali Spensa Vojvodina je prosto deklarisala ekipu Partizana i prigrlila pehar. Dok su crveno-beli otvarali šampanjac čep je slučajno odleteo u ruke trenera Bogoevskog, koji je sportski prokomentarisao pokazajući na čep kako je to „sve što su uspeli da osvoje“. Tročlani žiri za najboljeg igrača izabrao je Ekrema Lagumdžiju. No, pravo otkrovenje bila su i braća Grbić. Jednako koliko i titula bila je vredna i činjenica da se do vrha stiglo sa veoma mladim timom, a to je nesumnjivo bio najbolji zalog za budućnost. Bila je to potvrda dobrog i predanog rada, kvaliteta i strpljivosti. Bio je to početak stvaranja velikih generacija, nagoveštaj zlatne ere i vladavine novosadskog giganta.
