Prenosimo vam još jednu priču i 44. broja našeg časopisa OK Voša

Svuda pođi – kući dođi! Kod kuće je najlepše i najbolje. Bar sa time su saglasna braća Čubrilo, Luka i Nemanja, koji su posle 10 godina ponovo zajedno u dresu u kojem su se afirmisali. Sezona 2011/2012. bila im je poslednja zajednička u „Srpskoj Atini“. Posle toga prvo je inostranu karijeru počeo stariji Luka, koji igra na poziciji tehničara, a samo godinu dana kasnije istom stazom zaputio se i Nemanja, srednji bloker ekipe.

Ona Voša koju su ostavili i ona u koju su se vratili, u nekim stvarima danas je drugačija – u pozitivnom smislu. Ambicije su ostale iste.

– Nekada najmlađi danas najstariji. Nisam baš razmišljao o povratku, ali sada kada sam se vratio moram priznati da sam baš zadovoljan. Uslovi su bolji, klub ima dom za mlade igrače, finansijski je sve pokriveno, imamo i kuhinju… Jednostavno, igračima je sve pruženo, a na nama je da radimo svoj posao najbolje. Baš sam pričao sa mlađim igračima, pojasnio sam im kako imaju sve na tacni, njihovo je da rade, napreduju i da iskoriste te mogućnosti koje klub pruža u ovom trenutku. Sve je na mnogo većem nivou u odnosu na ostale klubove u državi. Iako se i kod drugih situacija poboljšava, Vojvodina se i dalje ističe, i korak, dva je ispred svih. Rekao bih da je u Voši sve na nivou evropskih ekipa– započinje priču Nemanja – a nastavlja Luka: – Ja sam i tada kada sam odlazio bio među najstarijim, s obzirom na to da je jedino Gera (Andrija Gerić) bio stariji od mene. Da, saglasan sam sa Nemanjom da je sada mnogo bolje. I onda je i normalno da se titule podrazumevaju.

Decenija igranja u drugim klubovima širom Evrope, donela im je neophodno iskustvo, sigurnost i staloženost u igri. Odlazak iz okruženja u kojem ti je sve poznato ima i te kako svoje prednosti.

– Kada mladi igrači odu i vide kako je tamo više će da cene to što imaju trenutno ovde – poručuje Luka, a nadovezuje se Nemanja: – Mislim da bi svako trebalo to da iskusi i da tome teži. Važno je da na svojoj koži osetiš da će te, ako odigraš nekoliko utakmica loše, pozvati na razgovor da ti ukažu na to da nisu zadovoljni prikazanim. Ovde si ušuškan i na domaćem terenu i to neće biti toliki problem. Samo želim mlađim igračima da makar jednu sezonu odigraju u inostranstvu i da vide da to nije baš tako lako – kaže srednji bloker Vojvodine. 

Početak u inostranstvu bio im je različit. Ipak, osim u Vojvodini, u kojoj su tri sezone igrali zajedno (ovo će biti četvrta), isti dres nosili su i kada su igrali za francuski Arne, pre šest godina, u sezoni 2014/2015.

– Lepo iskustvo vezuje nas za Arne. Napravili smo dobar rezultat. Imalo smo trenera Hrvata i jednog igrača. Nemanji je značilo više, jer je bio najbolji bloker lige – kaže Luka, a Nemanja dodaje: – Kada u inostranstvu imaš nekog svog ili bar nekoga ko priča isti jezik, odmah ti je lakše. A nama je bilo super, jer smo imali jedan drugog, živeli smo zajedno i sve delili.

Njihovi sadašnji saigrači imaće priliku da nauče mnogo toga od njih i posavetuju se.

– Meni je bilo malo drugačije kada sam igrao pre deset godina. Bio sam prvi tehničar. Nisam baš imao koga da pitam kako u nekim situacijama da odigram. Dosta saveta, ali ne direktno u vezi sa svojom pozicijom tehničara, mogao sam da usvojim i čujem od Gerića. Zato je u nekim situacijama bolje da odeš u inostranstvo i da vidiš kako se radi tamo, jer nije svuda isto. Na taj način prikupljaš dragoceno iskustvo sa svih strana, nikad ne znaš gde šta možeš da naučiš. Možda ti se nešto dopadne i prihvatiš – priča svoje iskustvo Luka.

Nemanja veli da mu se danas mlađi igrači, bar za sada, ne obraćaju direktno, ali on ih samoinicijativno savetuje.

– U prethodnom periodu sam, u nekim vežbama i u svom segmentu, blokiranja i pucanja, davao pojedinim saigračima smernice, jer imam nekog malo većeg iskustva od njih. Ukazivao sam i na to šta bi bilo poželjno da poprave u svojoj igri. Kad pogledam trening i vidim šta rade i kako rade, vidim sebe kada sam bio mlađi. Rade iste stvari koje sam i ja radio kada sam bio kao oni – poručuje Nemanja.

U najtrofejnijem klubu u državi, ciljevi su jasni. Uvek su to najviša dostignuća, pobednički pehari u svim domaćim takmičenjima, kao i što bolje izdanje u Ligi šampiona. Ponekad velika očekivanja donose i veliki pritisak, no srednji bloker crveno-belog tima ističe da su kod njega velike ambicije inspiracija više.

– Vojvodina nikad nije krila da ima najviše ambicije. Podatak koliko je samo reprezentativaca iznedrila govori o svemu tome. Normalno je kada se takmičiš da imaš najviše ambicije, čak i ako si svestan da je neko u tom trenutku bolji. To je draž sporta, da veruješ u sebe i svoje saigrače, da si siguran da možete da pobedite i najbolje. Visoke ambicije i nama i mlađim igračima bi trebalo da služe kao motivacija, a ne kao pritisak koji će te sprečiti da daš svojih 100% – ističe Nemanja.

Srpski šampion će se ove sezone, osim na domaćoj sceni, nadmetati i u grupnoj fazi Lige šampiona, što je velika stvar za sve igrače. Za mlađeg brata Čubrila to će biti novo iskustvo, dok je Luka i ranijih godina u Vojvodini igrao najelitnije evropsko takmičenje.

– Prošle godine nije nam žreb bio na ruku, bilo je teško plasirati u Ligu šampiona. Trentino (na kraju finalista takmičenja) nas je sprečio u tome. I pre dve godine momci koji su igrali su bili jako blizu toga da prođu u drugi krug. Sada smo obezbedili direktno učešće u grupnoj fazi i ako uspemo da načinimo i sledeći korak da prođemo grupu, bilo bi odlično. Pogotovo za mlađe igrače, jer mogu da se pokažu i dokažu – kaže tehničar prvog tima.

Nekoliko trenera promenili su Luka I Nemanja tokom igračke karijere. Sada imaju trenera Slobodana Boškana, kojeg su nekada gledali kao igrača.

– Boškan je dosta miran i staložen. Meni se sviđa to što kada nešto ne ide na treningu, on odmah zaustavi trening i objasni šta bi trebalo da se ispravi. Vidi se da je bio vrhunski sportista i ima te neke „cake“. Ne paniči u određenim situacijama – kaže Luka kojem će ovo biti druga sezona da mu je on trener, a dodaje Nemanja: – I on je tokom igračke karijere imao dobre trenere i od svakog je pokupio i usvojio nešto što odgovara njemu i njegovom karakteru.

Imati nekog svog na terenu, posebno najbližeg, posebna je pogodnost. Prisutna je doza sigurnosti, podrške, saosećanja… Ipak, ima i situacija kada dođe do nesuglasica i neslaganja.

– Recimo može da nas naljuti nedovoljno proigravanje, jer ja drugo ništa ne radim što njemu znači – kroz osmeh će Nemanja, a Luka dodaje: – Tako je bilo pre kada smo bili u Vojvodini. Pa kada dođemo kući mogu da se čuju reči “što nisi dizao bratu, što nisi ovo, što nisi ono”. A ne shvataju da je lopta jedna, a pet igrača. Ako se svađamo na terenu to može da bude mana, drugi taj oblik svađe ne shvataju. Deluje dosta ozbiljnije nego što jeste, a mi se izmirimo za pet minuta kao da ništa nije bilo.

Nije da im se prognozira kraj igračke karijere, ali od datuma rođenja ne može se pobeći. Ono šta su istakli jeste da će igrati dokle god im telo bude dozvoljavalo da budu na neophodnom nivou i da uživaju. A pojedine stvari kada je reč o njima dvojica i njihovom deljenju terena biće jedinstvene i posebne.

– Sigurno će jedno biti isto – kad igrači sa druge strane dođu posebno će isticati to da smo braća. Što se mene tiče sve je drugačije nego ranije, a opet isto. U suštini, sada je bitno da održavaš svoj nivo koji te je doveo ovde. Sazreo sam i razvio se kao igrač i čovek što su ljudi prepoznali. Zato sam tu gde jesam. Održavaš svoj nivo u skladu sa godinama – zaključuje Luka, a Nemanja se slaže: – Zadrži svoj nivo, bez puno oscilacija u igri. Ja sam fizički super, nemam ništa da dodam, neka ostane tako. Što se tiče igre, ranije sam imao potrebu da se dokazujem, da uvek nešto moram. Sada osećam da bi samo trebalo da igram dobro, da uživam i učinim nešto za ekipu. Nije mi važna toliko moja statistika, bitno je da tim pobedi.

Roditeljstvo

Luka: To je neko životno iskustvo koje se stiče. Ne razmišljaš o nekim drugim stvarima, osim o porodici, poslu i ostalim obavezama.

Nemanja: Ja ne mogu još ništa konkretno da kažem, relativno je sve novo za mene. Neko mi je rekao da sam smireniji. Sve ostalo je prolazno, porodica to je najvažnije. 

Podelite na društvenim mrežama
Share This